nedjelja, 1. veljače 2009.

I. zapis: HRVATUM 94 (na hrvatskom, neobjavljena knjiga)

HRVATUM 94 (na hrvatskom, neobjavljena knjiga)

Napomena: “HRVATUM 94” je knjiga sastavljena od dviju listova: Hrvat br. 29 / Domovinsko Izdanje br. 9, Svibanj 1994 i Uvezane Misli br. 27, Svibanj 1994. Oba lista su prestala izlaziti ubrzo nakon proglašenja nezavisnosti Republike Hrvatske. Knjiga je još u starom kompjuteru (Windows95) a isto tako je i na disku, samo ne znam da li ne najnovija kopija ova koju imam momentalno sa sobom; počeo bih već sada s pripremanjem knjige za tiskanje ali moram pričekati do kraja travnja, jer trenutno nisam u Perthu. Čim pronađem tu najnoviju kopiju knjige, jer sam je dotjeravao nekoliko puta, ja ću je dati tiskati, pa ovim putem želim to objaviti. Naklada prvog izdanja knjige će ovisiti o zainteresiranosti čitatelja kao i o naručbama, a kniga če biti spremna za tiskanje tamo negdje u rujnu ili listopadu 2009. Pošto su listovi Hrvat i Uvezane Misli bila duhom revolucionarnog karaktera isti si bili tiskani u gustom slogu (zbog štednje), gdje bi izkoristili svaki pa i najmanji dio prostora, a jedino su domovinska izdanja bila nekako lijepše uređena I u bojama. Stoga “HRVATUM 94” je isto tako skučenog format ate zauzima svega 130 stranica, gdje bi normalna knjiga zauzela duplo toliko ako ne i više prostora. Odlučio sam ne mijenjati format, jer je isti ionako već ekstravagantan (A5 format knjige, dok sam počeo na A4, format magazine), radi praktičnosti; lakše se je obhoditi s manjim stvarima. Cijenu knjige ću objaviti kasnije, kada je tiskam i izračunam koliko me košta.
Malo sam samo predahnuo ovih petnaestak i nekoliko godina. Kako vidim, a čega sam bio svijestan prije petnaestak i više godina, revolucija je još uvijek u punom jeku; onaj koji ne pozna sebe će još manje poznati druge i vrlo će lahko padati žrtvom tuđih interesa koji mu se nude kao njegovi vlastiti. Kratko rečeno, valjali su nam muda pod bubrege. Danas kada bacim oko na “HRVATUM” vidim da sam pričao o istim stvarima jezikom primitivnim za gledišta na kojima sam danas; ali sam svijestan toga da to nije riječ moje malenkosti več Riječ Onog koji mi je diktirao iz dubine moje duše, koji je slobodan i sveznajuć, a moja nespretna ruka je to stavljala na papir. Točno je da nisam bio svijestan o čemu pišem i što govorim, ali znam da nisam bio lud, niti onda a isto tako niti danas, ako nisam nečega svijestan: tek danas mi je jasno da sam bio na putu Istine, pa još i više od toga, a što me čini nestvarnim u ovozemaljskoj zbilji, a isto tako arogantnim kada tvrdim da znam: Istina, to sam ja. U stanju je arogantnosti čovjek koji je ignorant da je pod utjecajem vlastitog ega, onog nestvarnog “ja” koje ga vuče za nos po katakombama života. Međutim, kada se netko nađe u stanju u kojem sam se ja snašao, onda čovjek zna dam u nitko ne treba soliti pamet, odobravati mu ili osporavati; niti me vrata pakla nadvladati ne mogu. Jas am svijestam toga da za suprostaviti se ovoj Riječi, potrebno je pokrenuti veliku silu i u smislu i stilom nasilja će netko pokušavati zaustaviti odjek iste. Razmisli malo o tome te, ako sam te oslobodio tvojega straha onda znam da sam stvorio sebi Čovjeka u tebi, istog onog Čovjeka koji je u meni i meni je ravan; Onog koji je sloboda i oslobađa, koji je vrhovnik i u stanju je darivat vrhovništvo narodu oko sebe, tvoreći i stvarajući naciju.

Zapis I.: Tko sam i što hoću?

Rođen sam u Zagrebu, a odrasao sam kod svoje bake na Savskoj casti 138. Započeo sam školu na Horvaćanskoj cesti, prva dva razreda, pa nastavio u Zadarskoj i u Dobojskoj XIV gimnaziji, da bih završio opet u Horvaćanskoj školi sedmi i osmi razred i napokon završih u III metalnoj zanatskoj školi u Držićevoj sprovevši tamo dvije godine, da bih na jedvite jade završio zanat u popravnom domu u Glini. Grdo zvuči, kao i mnogi on mojih izkaza, ali je tako. Jednostavno rečeno, nisam se znal ponašati pa sam puno patil u pristojnom društvu, a u Glini su znali kako to dovesti u red: kada te onaj neotesani i neinteligentni nadzornik oplete pendrekom, odmah u njemu vidiš finog i inteligentnog gospodina za neko vrijeme, pa se čovjek vremenom nauči da je dobro držati jezik za zubima i gledati svoja posla; nadzornik samo radi svoj posao koji mu i ne mora biti jasan. Nakon Gline sam odišao u vojsku (1 godinu dana), a onda u Njemačku, rujna 1968., te iz Njemačke u Perth.

Školu sam mijenjao često, jer ju nisam uzimao za ozbiljnoč oni su pak držali da sam ja neozbiljan. Prekidao sam nastavu vrlo često s primjedbama koje su protuslovile njihovom učenju: ja sam navodno bio “žrtva fašizma” i dobivao penziju na osnovi tog statusa, a oca mi je odvukla OZNA na sam Badnjak 1945, kada sam bio devet mjeseci star. Rat je tada već završio; ili možda i nije? Ondašnjih godina sam možda i bio neozbiljan dok mi je u zbilji umirao otac u mukama s kamenjem u želucu, koje su mu operacionim zahvatom ušili u Vinogradskoj bolnici za vrijeme Božića 1945., da bi ga bezuspješno pokušavali spasiti pošteni hrvatski rodoljubi, doktori na Rebru, gdje je preminuo na Staru Godinu 1945. Danas međutim nisam neozbiljan i stvari su mi jasne: ista se utakmica odigrava i dan-danas, a produžetak se po potrebi odugovlači u nedogled, pri čemu ja učim lučiti laži od istine.

Toliko o mojoj privatnoj povijesti, dalje na temu Nacionalnog, o Čovjeku i čovjeku, Narodu i plebu. To su teme koje su bile razrađivane u listovima kojih sam bio urednik i utemeljitelj: "Uvezane Misli" i "Hrvat". Radi se o slobodi ili robstvu, kao i o životu ili smrti; sve možebitne "umjerenosti" između tih krajnjosti su iluzije ako nisu pod kontrolom individue ili Naroda, kao nacije a ne kao pleba. Pišem ovo kao suveren čovjek, u punoj slobodi duha; ne pišem ovo jer to moram činiti(jer me duša vuče na taj čin, ili iz nekog drugog razloga ovozemaljske naravi) nego zato jer to želim, jer hoću. Tim činom izražavam svoju slobodu duha, a ostavljam čitatelju da sam prosudi kakva je situacija kod njega: da li on čita ovo zato jer mora (iz znatiželje ili kojeg drugog poriva) ili zato jer to želi, jer ima volje naučiti nešto što mu je vrlo važno. Vrlo je važno znati raliku između slobode i robstva ili života i smrti; samo onaj koji dođe do tog saznanja će nalaziti inklinaciju u sebi i slijediti ovo štivo kao misao vodilju. Vođu, isto kao i Boga, se be bira nego slijedi; jedino po Njemu je čovjek Čovjek i narod Narod; jedino po Njemu i u Njemu individua nalazi smisao Života i življenja, a bez Njega je individua osuđena na nereću i izgublenost.

U Perthu sam se bavio publiciranjem dviju glasila na hrvatskom: Hrvat i Uvezane Misli. I napokon 1991. sam za vrijeme Uskrsa posjetio domovinu Hrvatsku gdje sam ostao osam mjeseci (od planiranih dvanaest), o čemu ću vjerojatno reći koju kasnije. Na engleskom sam pisao više u zadnje vrijeme i naći ćete me na adresi: http://brunohrust.blogspot.com/ (adresa je navedena u profilu bloga). Prije nego završim s ovim blogom, rado bih objaviti potrebu za suradnicima, a što sam naveo u profilu bloga isto tako. Trebaju mi Hrvati i Hrvatice za pomoć pri objavljivanju ovih blogova: trebaju mi ljudi sa znanjem engleskog i drugih jezika, jer, iako je štivo u glasilima "Hrvat" i "Uvezane Misli", a isto tako i u knjizi "HRVATUM 94", izključivo nacionalističkog karaktera, moj nacionalizam se pojmovito razlicira od ostalih nacionalizama svijeta, koji su zaraženi pojmom superiornosti te su stoga djelotvorno militantni. Moj pojam nacionalizma nije zavojevački i ne teži za osvajanjem tuđih područja nego je surađivakog karaktera i teži izključivo za očuvanjem svojega i k svojoj izvornosti, teži k Bogu.

Kada se spomije Bog onda se zna dogoditi da se Isti spominje u nekoliko konteksta istodobno: u ovom kontekstu se radi o Istini, kao platformi na kojoj se Providnost susreće i spaja u Nacionalnom u duši ljudskog stvora. Nacionalno je tu iznad države i, jednom utemeljeno u duši individue, Ono je iznad individue; država isto kao i njen državljan, ili njeni državljani, mogu biti subjektom osvajačkih podređivanja tuđim interesima, pa i bačeni u otvoreno robstvo ako je potrebno, a da Nacionalno ostaje izvan domene osvajača. Nacionalno nije dato nikome po ovozemaljskoj creaturi, nego je božanski dar Istine, podareno po Bogu i u domeni je spiritualnog više nego tjelesnog suživljavanja jednog društva. Stoga je Nacionalno neotuđivo; jedino se individua koja ga nije svijestna može odreći i prodati se kao jedna obična sitna duša. To je srž mojeg naučavanja: da bih svakom pojedinom biću na planeti spasio identitet i ponovo ga instalirao u Istini, svaki mora znati što je i tko je.

Čovjek mora prije svega ostalog biti vrhunski svijestan svojeg postojanja u Istini, kao i proizlaženja iz Istine, da bi na taj način tvorio vrhovništvo u vlastitom biću. Bijući svijestan svojeg vrhovništva, individua bijući temeljem narodu uzdiže svijest toga naroda i pretvara ga u Narod, odnosno u naciju gdje je Nacionalno kao kruna vrhovništva na glavi svake individue unutar Naroda: svaka individua je sada vrhovnik unutar nacije odnosno Naroda, makar ista i ne bila još toga svijestna (kao na primjer novorođenče), jer ista dijeli vrhovništvo ne toliko s ljudima oko sebe koliko s Bogom; jer ludi oko vrhovnika mogu biti i hulje i lopovi, te kao takvi nemaju to božansko pravo i ne obitavaju a niti ne proizlaze iz Istine te kao takvi će si prisvojiti pravo i uzurpirati mjesto u njihovoj "istini". Tako su nastale mnoge države s kojima smo prisiljeni imati diplomatske veze i održavati dobre odnose, za volju mira. Sve te i slične države tvore kamen spoticanja miru i mogu se obdržavati izključivo putem sile i terora; one su uzrok teroru i temeljem terorizma, te kada nebi bilo istih niti terorizma ne bi bilo.

Stvar je u tomu da ljudi brkaju pojmove i time svode Narod na običan pleb, pučanstvo, a koje je kao takvo negacija same nacije: domena Naroda kao nacije je u domeni i kraljevstvu Istine i Boga (ne samo u kraljevstvu Nebeskom, jer je Istina, isto kao i Bog, prisutna svuda i svagda), dok je domena pleba u izključivo nižoj, podređenoj sferi utjecaja ovozemaljskih faktora. Pošto je svaki Narod kao nacija istovjetan s Bogom (na sliku i priliku Njegovu), stoga su sve nacije jednake na razini vrhovnika; jedino kod priznavanja uzurpiranih prava na državnost, nacije su se počele miješati s udruženim plebejskim hordama koje su se proglašavale narodima i tako je nastao disparitet pri čemu su udružene horde silom oružja postale ne samo jednake nego i primus under pares. I dok su stvarne nacije stvarno jednake, plebejski narodi i običan puk se razliciraju po svemu; nacije se razliciraju upravo radi tog plebejskog elementa u sebi, koji svodi jedan Narod kao naciju na razinu plebejstva i jednom nacionalnom društvu pridaje status građanskog društva, kojega je, kao takvog, lahko manipulirati.

Možda će se ovaj izkaz pričinjavati nekome kao prigovaranje, no,međutim, isti je daleko više od toga; ovdje želim ukazati na nepravde koje su počinjene u ime pravde, gdje su plemenita i reklo bi se legitimna nastojanja na uklanjanju samovolje i tiranskog ponašanja pojedinih lelegalno ustoličenih vladara završila u bezpravlju koje prati čovječanstvo do dana današnjega. Jedna je stvar ukazati jednom pravovaljano ustoličenom vladaru na ilegalnom vladanju, te is suspendirati ga ako je potrebno, dok je sasvim druga stvar uzurpirati njegovo mjesto uz izpriku boljeg vladanja. Samo vladanje je diskutabilno a osuditi se mogu samo pojedini eksesi. Stoga se to ne govori o kakvoći vladanja demokracije nego o legitimnosti procesa samog vladanja: sama demokracija nije vladar a niti nosi legitimnost vladara, jer je legitimni vladar morao silom dati mjesta demokraciji; a narod kao pleb, koji kao takav nije nikada bio nosioc suvereniteta, nije u stanju dati nikakav mandat nikome, pa tako niti demokraciji ili bilokojoj drugoj formi vladavine, u svoje ime. Jer, u stvarnosti, pleb je bezimen i svojoj biti, kao dijete bez roditelja; ime koje nosi je ime nacije s kojom se suživljava. I taj se je orfan znao dignuti protiv nacije koja ga je usvojila i primila kao rođenoga brata, a sve u ime "tekovina demokracije" i pod izprikom "prava na samoodređenje i odcjepljenje", ustvari skrivene pljačke i otimačine.

O tome sam već davno pisao u listovima "Hrvat" i "Uvezane Misli", prije trideset godina. Toliko za sada, ako napišem više onda bih se mogao naći u politici, a to nije potrebno; svaki zna o čemu je riječ bez da moram sricati na što ciljam. Ako stvarno netko nije u stanju prokljuviti stvar neka se okrene oko sebe i vidjeti će tko se najviše pjeni -- a što je normalno jer mu treba pjena za gasit vatru koju je podpalio. Pijeniti će se samo oni koji se prepoznaju ovdje kao uske duše, lopovi i tuđe sluge i ulizice. U slijedećem blogu će biti mnogo toga jasnije o mnogim stvarima. Komentari su dobrodošli.

Pozdrav,
Bruno HRUST
Nedjelja, 1. veljače 2009.
=====
Naslov uredništva: HRVAT; P.O. Box 5014 - Centrepoint; Midland, W.A. 6056; Australia.
E-mail: brunohrust@yahoo.com.au . Mjenice nasloviti "HRVAT"; slike i rukopise ne vraćamo.

Nema komentara:

Objavi komentar