Zapis IV.: VJEŽBE ZA JAVNOST … (…. lud zbunjenog)
Seria ovih zapisa sadrži izvjesnu poruku, koja će postati jasna onim čitateljima koji su na razini shvaćanja poruke i pročitaju čitavu seriju. Mnogi čitatelji će shvatiti stivo a bez da razumiju poruku istog, a neki će opet shvatiti poruku a bez da su shvatili štivo; jer s tim ljudima ne trošim puno vremena oko objašnjavanja rada mehanizama nego im objasnim način razpoznavanja vodećih elemenata koji dijeluju ma misao vodilju kod ljudi koji su u stanju služiti se intelektom. Dobro se još uvijek sijećam kada sam prije tridesetak godina u zanosu promulgirao Crkvu Čovjekovu a da nisam imao “tri čiste” pa stoga nisam bio u prilici objasniti smisao svojega čina u terminima intelekta a intelektualci, po drugoj strain, nisu imali srca koje bi bilo u stanju shvatiti neshvatljivo, na što je uslijedila rugalica dra. Mladena Schwartza u “Hrvatskom Listu”, gdje spominje (parafraziram) “ … i tako jedan u Zapadnoj Australiji utemeljuje Crkvu Čovjekovu.” Taj “jedan” sam bio ja, koji doduše onda nisam imao “tri čiste“ ali je tu bio taj divlji osjećaj koji me je vodio; danas nema ni trunke sumnje u meni jer je sada srce dobilo punu podršku intelekta, tako da nema više straha radi neizvjesnosti. Radi toga znam da je strah jedan od temeljnih razloga za sve nevolje, pa isto tako za robstvo koje jedna individua ili narod prima i podnosi, a što je najizrazitije kad individua je svijestna da joj nema spasa i sama si kopa jamu; znajući da tim činom, iako opremljuje svoje tijelo, pomaže na skrivanju zločina.
Kada je Bog stvorio čovjeka i, kada mu je udahnuo Riječ, „HU“, opisivano u glasilima “Hrvat” i “Uvezane Misli”, a isto tako i u knjizi “HRVATUM 94”, te postavši tako roditeljem tim je činom prenio sve ovlasti i moći na svojega “jedino-stvorenog”; tako je Njegov jedinac postao On, Bog, te sve je od sada, od trenutka nastanka svijeta, kao ovozemaljske zbilje, stvarano na slavu Čovjekovu, tako da je prvi oltar bio spremljen Njemu u čast, te se oko tog oltara skuplja narod, kao creaija Čovjekova, kao obitelj Čovjekova. No, kao što sponuh ranije, u tom je žitu danas puno kukolja, jer je mnogo njih koji nisu pravi potomci Čovjeka, skupljeni u naciji, nego su dotepenci kojima se ne zna roda ni poroda; da bi se ti paraziti mogli obdržati na tijelu nacije, trebalo ne samu naciju baciti na koljena, kroz pojedinca, te se taj strah perpetuira do dana današnjega na više načina: putem medijske protunacionalne promičbene djelatnosti; putem politike i diplomacije; putem konspiraivne djelatnosti raznih anacionalnih udruženja (crkva, masonstvo, internetske grupe, sportske ustanove …); putem državnog terorizma; putem organizacije oružanih sukoba … kao i mnogim drugim smicalicama, kojih ima previše a da bi ih mogao sve nabrojiti ili zapamtiti.
Taj strah je u kostima velikom broju nacija koje su pale žrtvom spletkarenja tajnih službi, a što je sve detaljno dokumentirano samo nije dostupno svakom nego samo onim pojedincima koji to žele znati; svaka žrtva očekuje svoje osvećenje, a isto tako i radi na tome da se isto i dogodi kada se za to ukaže prilika. Normalno je da o takvim stvarima ne pjevaju ptice na granama, jer sve važne stvari se odvijaju I događaju u podpunoj tajnosti; sportske, internetske i ine aktivnosti su za javnost, te su zato i ovi zapisi javne naravi a ne tajne. Znanost tehničke naravi je ona mudrost koja je čovijeku od svakidašnje prakičke koristi te je ista, kao takva, strogo čuvana tajna kod svih onih individua ili nacija koji istu prepoznaju kao takvu; pošto je čovječanstvo palo na nizke grane, gdje se afirmacije vrhovništava mora tražiti po smetlištima razno-raznih “ratišta” (bilo fiskalskih, poslovnih, militarnih, pravnih, diplomatskih, spletkarskih, financijskih ili sitno prevarantskih, gdje netko radi a dam u se ne plati dogovorena plaća itd.), stoga će se to stanje odraziti na polju znanosti, gdje će ova stagnirati na razini množtva različitih miskoncepcija. Prava znanost pripada vrnovniku i u domeni je vrhovništva; bijući u domeni vrhovništva, ista će obdariti vrhovnika praktičkom snagom svojih tehničkih dostignuća, te ga time potvrđivati takvim. Javna znanost se, isto kao I ovi zapisi, razlicira od tajne znanosti.
U slučaju uzurpacije vrhovništva će znanost, ostajući u domeni stvarnog vrhovnika, biti zastuplena u životu individue ili naroda adekvatno sa zastuplenosti samog vrhovnika: ako je Čovjek u ljudskom biću umro ili zamro, takva će biti znanost; ako je nacija zamrla u narodu, takva će biti znanstvena dostignuća istog tog naroda. Uzmimo dostignuća U.S.A., kao državu među vodećim na polju znanosti, državu koja se je izkazala po otimanju znanstvenika iz zemalja koje su bile naprednije po tehnološkim dostignućima od Amerike (u čemu i leže primarni razlozi za pokoravanjem tih zemalja, a socijalni razlozi su tek ili sekundarne naravi ili čisti excuse, nastali većinom poslije rata, gdje žtvama nikad kraja, te kojih se broj stalno mijenja prema “znanstvenim” prilikama), i doći ćemo do jedne zanimljive spoznaje: padom njemačkog i japanskog vrhovništva, genij tih nacija, koji je bio vrlo izrazit u znanosti, naročito na polju tehnoloških dostignuća, je isto tako pao. Taj genij se danas izražava izključivo na polju vojne tehnologije, kako u Americi tako i kod pokorenih nacija. Znanstvenom geniju nije mjesto u javnosti nego uz vrhovnika.
Stvar je namjere, “intenta”, sadržanog u vrhovništvu, te upravo namjera je stup, a i mjerilo sposobnosti i snage samog vrhovništva, gdje će se nijekanje vlastitog vrhovništva (kroz nijekanje vrhovništva drugom) jasno odraziti na sakaćenju genija, bez obzira bio ovaj sputan okovima vlastitih zabluda ili tuđih. Jer stvarni vrhovnik je jednak među ravnima sebi; ne prvi među ravnima sebi, kao što svi nastoje to biti. Svaki ima izbor, zato pohlepa za boljitkom, pri čemu je dostojanstvo vrijedno korice kruha, a ponekad niti toliko, je samo prozirna isprika, jer svakome je jasno da bez dostojanstva se ne može biti ništa, te je svaki napredak iluzoran: ako netko ne plati radnika koji mu je radio, onda je on izabrao to učiniti, bez obzira na razloge; ako jedna vlada ne plati penzije penzionerima, onda je to izbor te vlade, bez obzira na razloge.
Stvar nije u razlozima, jer se istih može uvijek naći, nego je to stvar izbora asertacije sebe iznad drugoga; a isto tako i iznad zakona, prema kojem bi radniku pripadala plaća (bez obzira na to da li je radnika sram primiti plaću ili ga nije sram), a penzioneru penzija (isto tako bez obzira na zaslužnost i/ili zasluženost iste). Plaća radniku, ili penzija penzioneru, je ozakonjeno pravo koje bi, kao takvo, trebalo biti (a i jeste) zaštićeno zakonom, koji je tu da bi štitio vrhovništvo i samosvojstvenost svakog pojedinca i svake ustanove; to nije nikakvo davanje milostinje od višeg prema nižem ili od važnoga prema manje važnom ili nevažnom, kako si to velika većina umišljenih zamišlja. Niti se smije smatrati kao neka specijalna nagrada za usluge, gdje bi netko bio u privilegiranom položaju a drugi u podređenom i tako radio za milostinje u vidu raznih specijalnih bonusa. Međutim, na obću žalost, to je upravo to što nas drži u domeni pakla gdje smo danas. (Nastavlja se!)
Bruno Hrust.
22. veljače 2009.
Seria ovih zapisa sadrži izvjesnu poruku, koja će postati jasna onim čitateljima koji su na razini shvaćanja poruke i pročitaju čitavu seriju. Mnogi čitatelji će shvatiti stivo a bez da razumiju poruku istog, a neki će opet shvatiti poruku a bez da su shvatili štivo; jer s tim ljudima ne trošim puno vremena oko objašnjavanja rada mehanizama nego im objasnim način razpoznavanja vodećih elemenata koji dijeluju ma misao vodilju kod ljudi koji su u stanju služiti se intelektom. Dobro se još uvijek sijećam kada sam prije tridesetak godina u zanosu promulgirao Crkvu Čovjekovu a da nisam imao “tri čiste” pa stoga nisam bio u prilici objasniti smisao svojega čina u terminima intelekta a intelektualci, po drugoj strain, nisu imali srca koje bi bilo u stanju shvatiti neshvatljivo, na što je uslijedila rugalica dra. Mladena Schwartza u “Hrvatskom Listu”, gdje spominje (parafraziram) “ … i tako jedan u Zapadnoj Australiji utemeljuje Crkvu Čovjekovu.” Taj “jedan” sam bio ja, koji doduše onda nisam imao “tri čiste“ ali je tu bio taj divlji osjećaj koji me je vodio; danas nema ni trunke sumnje u meni jer je sada srce dobilo punu podršku intelekta, tako da nema više straha radi neizvjesnosti. Radi toga znam da je strah jedan od temeljnih razloga za sve nevolje, pa isto tako za robstvo koje jedna individua ili narod prima i podnosi, a što je najizrazitije kad individua je svijestna da joj nema spasa i sama si kopa jamu; znajući da tim činom, iako opremljuje svoje tijelo, pomaže na skrivanju zločina.
Kada je Bog stvorio čovjeka i, kada mu je udahnuo Riječ, „HU“, opisivano u glasilima “Hrvat” i “Uvezane Misli”, a isto tako i u knjizi “HRVATUM 94”, te postavši tako roditeljem tim je činom prenio sve ovlasti i moći na svojega “jedino-stvorenog”; tako je Njegov jedinac postao On, Bog, te sve je od sada, od trenutka nastanka svijeta, kao ovozemaljske zbilje, stvarano na slavu Čovjekovu, tako da je prvi oltar bio spremljen Njemu u čast, te se oko tog oltara skuplja narod, kao creaija Čovjekova, kao obitelj Čovjekova. No, kao što sponuh ranije, u tom je žitu danas puno kukolja, jer je mnogo njih koji nisu pravi potomci Čovjeka, skupljeni u naciji, nego su dotepenci kojima se ne zna roda ni poroda; da bi se ti paraziti mogli obdržati na tijelu nacije, trebalo ne samu naciju baciti na koljena, kroz pojedinca, te se taj strah perpetuira do dana današnjega na više načina: putem medijske protunacionalne promičbene djelatnosti; putem politike i diplomacije; putem konspiraivne djelatnosti raznih anacionalnih udruženja (crkva, masonstvo, internetske grupe, sportske ustanove …); putem državnog terorizma; putem organizacije oružanih sukoba … kao i mnogim drugim smicalicama, kojih ima previše a da bi ih mogao sve nabrojiti ili zapamtiti.
Taj strah je u kostima velikom broju nacija koje su pale žrtvom spletkarenja tajnih službi, a što je sve detaljno dokumentirano samo nije dostupno svakom nego samo onim pojedincima koji to žele znati; svaka žrtva očekuje svoje osvećenje, a isto tako i radi na tome da se isto i dogodi kada se za to ukaže prilika. Normalno je da o takvim stvarima ne pjevaju ptice na granama, jer sve važne stvari se odvijaju I događaju u podpunoj tajnosti; sportske, internetske i ine aktivnosti su za javnost, te su zato i ovi zapisi javne naravi a ne tajne. Znanost tehničke naravi je ona mudrost koja je čovijeku od svakidašnje prakičke koristi te je ista, kao takva, strogo čuvana tajna kod svih onih individua ili nacija koji istu prepoznaju kao takvu; pošto je čovječanstvo palo na nizke grane, gdje se afirmacije vrhovništava mora tražiti po smetlištima razno-raznih “ratišta” (bilo fiskalskih, poslovnih, militarnih, pravnih, diplomatskih, spletkarskih, financijskih ili sitno prevarantskih, gdje netko radi a dam u se ne plati dogovorena plaća itd.), stoga će se to stanje odraziti na polju znanosti, gdje će ova stagnirati na razini množtva različitih miskoncepcija. Prava znanost pripada vrnovniku i u domeni je vrhovništva; bijući u domeni vrhovništva, ista će obdariti vrhovnika praktičkom snagom svojih tehničkih dostignuća, te ga time potvrđivati takvim. Javna znanost se, isto kao I ovi zapisi, razlicira od tajne znanosti.
U slučaju uzurpacije vrhovništva će znanost, ostajući u domeni stvarnog vrhovnika, biti zastuplena u životu individue ili naroda adekvatno sa zastuplenosti samog vrhovnika: ako je Čovjek u ljudskom biću umro ili zamro, takva će biti znanost; ako je nacija zamrla u narodu, takva će biti znanstvena dostignuća istog tog naroda. Uzmimo dostignuća U.S.A., kao državu među vodećim na polju znanosti, državu koja se je izkazala po otimanju znanstvenika iz zemalja koje su bile naprednije po tehnološkim dostignućima od Amerike (u čemu i leže primarni razlozi za pokoravanjem tih zemalja, a socijalni razlozi su tek ili sekundarne naravi ili čisti excuse, nastali većinom poslije rata, gdje žtvama nikad kraja, te kojih se broj stalno mijenja prema “znanstvenim” prilikama), i doći ćemo do jedne zanimljive spoznaje: padom njemačkog i japanskog vrhovništva, genij tih nacija, koji je bio vrlo izrazit u znanosti, naročito na polju tehnoloških dostignuća, je isto tako pao. Taj genij se danas izražava izključivo na polju vojne tehnologije, kako u Americi tako i kod pokorenih nacija. Znanstvenom geniju nije mjesto u javnosti nego uz vrhovnika.
Stvar je namjere, “intenta”, sadržanog u vrhovništvu, te upravo namjera je stup, a i mjerilo sposobnosti i snage samog vrhovništva, gdje će se nijekanje vlastitog vrhovništva (kroz nijekanje vrhovništva drugom) jasno odraziti na sakaćenju genija, bez obzira bio ovaj sputan okovima vlastitih zabluda ili tuđih. Jer stvarni vrhovnik je jednak među ravnima sebi; ne prvi među ravnima sebi, kao što svi nastoje to biti. Svaki ima izbor, zato pohlepa za boljitkom, pri čemu je dostojanstvo vrijedno korice kruha, a ponekad niti toliko, je samo prozirna isprika, jer svakome je jasno da bez dostojanstva se ne može biti ništa, te je svaki napredak iluzoran: ako netko ne plati radnika koji mu je radio, onda je on izabrao to učiniti, bez obzira na razloge; ako jedna vlada ne plati penzije penzionerima, onda je to izbor te vlade, bez obzira na razloge.
Stvar nije u razlozima, jer se istih može uvijek naći, nego je to stvar izbora asertacije sebe iznad drugoga; a isto tako i iznad zakona, prema kojem bi radniku pripadala plaća (bez obzira na to da li je radnika sram primiti plaću ili ga nije sram), a penzioneru penzija (isto tako bez obzira na zaslužnost i/ili zasluženost iste). Plaća radniku, ili penzija penzioneru, je ozakonjeno pravo koje bi, kao takvo, trebalo biti (a i jeste) zaštićeno zakonom, koji je tu da bi štitio vrhovništvo i samosvojstvenost svakog pojedinca i svake ustanove; to nije nikakvo davanje milostinje od višeg prema nižem ili od važnoga prema manje važnom ili nevažnom, kako si to velika većina umišljenih zamišlja. Niti se smije smatrati kao neka specijalna nagrada za usluge, gdje bi netko bio u privilegiranom položaju a drugi u podređenom i tako radio za milostinje u vidu raznih specijalnih bonusa. Međutim, na obću žalost, to je upravo to što nas drži u domeni pakla gdje smo danas. (Nastavlja se!)
Bruno Hrust.
22. veljače 2009.
Vidi moje zapise: http://brunohrust.blogspot.com (na engleskom)
isto tako: http://groups.google.com/group/national-tradition (na engleskom)
Nema komentara:
Objavi komentar